HDZ_Anamarija Blažević
SDSS_Milorad Buzdum
Medianno
Pripovijesti iz pakračko-lipičke povijesti

Oslobađanje Lipika - svjedočenje vojnika

12.12.2020. 15:46 | 7136 pregleda | Kolumne

Piše:
Siniša Njegovan Starek

 

 

 

KRONOLOGIJA RATNIH DOGAĐANJA

30. 10. 1991.

Redoviti napad terorističkog topništva i minobacača na Pakrac i Prekopakru. U 17:30 počeo pješački napad iz pravca Gavrinice. Dražen Pavlinović, pripadnik ZNG iz Čazme poginuo pogođen snajperskim metkom. Zračni napadi avionima i helikopterima tijekom cijelog dana.

31. 10. 1991.

Topničko djelovanje daruvarskog topništva MUP-a po neprijateljskim prednjim linijama. Zbog neusklađenosti promatračkih djelovanja u dojavi s pakračkog područja, nije bilo većeg učinka na terorističke položaje. Ubrzo slijedi žestoki odgovor četničkog topništva prema Pakracu i Prekopakri. U Pakracu je napadnut konvoj humanitarne pomoći u kojem je bilo 8 ranjenih osoba. U Lipiku od granate pogiba branitelj Mehmed Šahinović.

11. do 15. 11. 1991.

Na pakračkoj bojišnici tmurne su svakodnevice tih petnaestak dana mjeseca studenog 1991. godine. Redovito djelovanje topništva JA po Pakracu, Prekopakri i Lipiku traje po nekoliko sati dnevno. Na već dobrano uništene civilne objekte u tim naseljima, neprijatelj upućuje oko 50 komada topničkog streljiva po svakom mjestu. Naselja Badljevina i Dobrovac pretežna su meta terorističkog i četničkog napada minobacačima 82 i 120 mm iz obližnjih im srpskih sela.

Preleti borbenih zrakoplova redoviti su svaki dan. Svoje ubojite bombe bacaju po cijeloj bojišnici od Badljevine, preko Pakraca do Brezina. Helikopteri JA u skupinama nadlijeću položaje terorista te im dovoze pješačka pojačanja, opremu, hranu i oružje. U povratku odvoze ranjenike. U vrijeme prividnog mira, kada ne djeluje neprijateljska artiljerija, djeluju četnički strijelci (snajperisti). Nažalost, to su vrsni strijelci, Srbi  iz Dobrovca, nekada okupljeni u dobrovačkom streljačkom klubu.  Sada za mete izabiru svoje nekadašnje suseljane i poznate i nepoznate im mještane Pakraca, Lipika i Prekopakre.

Dana 2. 11.  u Lipiku je poginuo Anton Vucković Crvenkapa iz Bjelovara,   4. 11. je poginuo Danijel Mavrin iz Zagreba, a 5. 11. pogiba Željko Mlinarić iz Dobrovca.  Među braniteljima svakodnevno ima ranjenih.

Fotografija: Obiteljska zgrada nakon zločinačkog divljanja.  Pakrac  1991. godine.

 

16. 11. – 20. 11. 1991.

Napadi terorista topništvom i minobacačima na Pakrac, Prekopakru, Lipik i Filipovac. Branitelji obaviješteni o prekidu vatre od 18,00 sati 16. 11. 1991. godine. Nevidljivo i nejasno primirje (prekid vatre) traje do 19. 11. 1991. g. Istog dana četnici nastavljaju po svom. Nastavljaju vidljive i jasne topničke i minobacačke napade na Pakrac i okolicu. Tijekom noći četnici s područja Šeovice, Japage, Gavrinice , Kusonja i Kalvarije pješačkim snagama napadaju Pakrac.

Badljevina napadnuta BOV - om iz Dereze.

Na područje Pakraca dana 20. 11. 1991. g. dolaze promatrači Europske zajednice (EZ) s pomalo čudnom  porukom, „da svi koji su uključeni u borbena djelovanja neka prvi ne otvaraju vatru, ali na izazov mogu odgovoriti“. Ostaje nepoznato jesu li i teroristi bili upoznati o dolasku promatrača EZ, jer oni - uredno održavaju vatru na Pakrac, a uzgred pucaju  na Klisu i Prekopakru.

 

Fotografija: Izgled obiteljskih kuća u Prekopakri nakon terorističkog djelovanja s Gavrinice, studeni 1991.  

 

21. 11. – 26. 11.

Kao da su se četnici i JA tih dana pomalo „umorili“ ili „nemaju dovoljno streljiva“. Tek sporadičnim minobacačkim i topničkim napadima braniteljima ne dopuštaju niti tren odmora.

Psihološkim djelovanjem preko lokalnih radio stanica četnici najavljuju potpuno zaposjedanje Lipika, kako bi svečano obilježili 29. 11. Dan Republike. Za tu prigodu hvale se dolaskom „belih orlova“ i  niških specijalaca u Lipik.

 

Borbe na ulicama Lipika

27.11.

Tijekom dopodneva započinje teroristički pješački napad predvođen borbenim oklopnim vozilima. Napad vrše na punktove u sjeverozapadnom dijelu Lipika. Vode se teške ulične borbe za svaku kuću, svaki položaj. Među brojčano slabijim braniteljima zavladava borbeni prkos i uspijevaju izvesti i nekoliko smislenih protunapada. Međutim, kako nemaju podršku oklopnih borbenih vozila, a imaju i manjak ljudstva, nisu u stanju povratiti prijašnje pozicije. U tako neravnopravnom boju teže su ranjeni: Goran Lukić, Siniša Grubišić Sila, a lakše su ranjeni Mladen Ivošević Ban i Tihomir Dudaš. Tijekom kasnog popodneva i noći lipičkim braniteljima stiže pomoć Dobrovčana iz Klise te grupa bojovnika iz Prekopakre, a ujutro 28. 11., i veća grupa boraca 54. samostalne bojne Čakovec.

Fotografija: Lipičko - dobrovački branitelji u Lipiku: Zvonko Novokmet, Vinko Dolić Pinta i Josip Nikić Fena

 

28. 11.

Jutro počinje kako je završila noć. Četnički mitraljezi otvaraju bjesomučnu vatru po položajima branitelja. Dva tenka uz pratnju pješadije nadiru prema položajima branitelja na lipičkom groblju. Vode se nesmiljene borbe po lipičkim ulicama i dvorištima. Stradavaju mnogi stambeni objekti, ali nažalost ginu ili budu ranjeni prekaljeni lipički branitelji. U tim borbama pogibaju: Robert Klasnić, Branko Marinčić Dinac iz Čakovca, Zoran Brkić Zoki iz Zagreba, Abushaala Ibrahim Gadafi iz Libije i Marijan Sabljić Žilavi iz Tomislavgrada – ranjeni su Damir Pihir, Ivica Šimunović, Zdravko Kovačević i još 9 branitelja za koje nažalost nemam podatke.

29.11.

U kasnim noćnim satima neprijateljska artiljerija i tenkovi žestokom paljbom napadaju obrambene položaje branitelja u Lipiku, Filipovcu, Prekopakri, Pakracu, Batinjanima i Tornju. U Prekopakri pogiba Zoran Habečić iz Lipika.

 

Oslobađanje Lipika

1. 12. – 6. 12. 1991.

Četnici i dalje provode svoju podmuklu taktiku. Ispale desetak minobacačkih mina na određeni dio Pakraca ili Prekopakre, pričekaju neko vrijeme, pa zatim počinju djelovati njihovi snajperisti na dijelu grada gdje su uočeni pogoci minobacačkih projektila. Tih dana poginulo je u Klisi pet branitelja. U Prekopakri 2. 12. od granate pogiba Sabid Huskić iz Poreča, a ranjeni su Marina Omerzo Bistrović, Davor Dizep, Mirko Nožarić i Ante Filipović. Na cijeloj bojišnici ranjeno je preko deset branitelja od minobacačkih granata i snajperske vatre. Manji pješački napadi su učestali na rubne dijelove Pakraca. U Strossmayerovoj ulici u Pakracu u borbama s pripadnicima MUP-a uočene su i zločinačke ekipe „belih orlova“. 

6. 12.

Koordiniranom akcijom topništva, oklopnih vozila i pješaštva naših snaga iz polazišta u Prekopakri, Taboru i Klisi počinje snažni napad na položaje terorista i četnika u zauzetom Lipiku. Lipik ubrzo biva oslobođen, a branitelji, hrvatski vojnici nailaze na nekoliko desetina leševa  poubijanih civila, leševe poginulih životinja i  potpuno spaljen, razrušen grad. Ovom uspješnom akcijom OG Pakrac oslobođeno je prvo veće naselje u Domovinskom ratu. Osim boraca s područja Pakraca i Lipika u oslobađanju Lipika sudjelovali su borci iz Bjelovara, Križevaca, Daruvara, Koprivnice, Garešnice, Kutine, Čazme, Rijeke, Zagreba, Zaboka,  Grubišnog Polja i Varaždina. U pripremama za oslobađanje Lipika i u oslobađanju Lipika poginuli su Miro Mamić i  Vladimir Tomašić iz Zaboka. Tijekom akcija poginulo je pet branitelja, a 22 je ranjeno.

Fotografija: Polazak iz Prekopakre u oslobađanje Lipika – Fotografiju snimio Drago Skalnik, 6. 12. 1991. godine.

 

Fotografija: Polazak bjelovarskih tenkova i pakračke pješadije iz Prekopakre u oslobađanje Lipika – Fotografiju snimio Drago Skalnik 6. 12. 1991. godine.

 

7. 12. – 20. 12. 1991.

Pod naletom naših snaga teroristi su se povukli iz Lipika na okolna brda gdje su im položaji topništva i zapovjedna mjesta. U danima od 5. – 8. 12.  kao pomoćni pravac napada u sklopu oslobađanja Lipika oslobođeni su Dobrovac i Kukunjevac.

12. prosinca počeo je pješački napad četnika podržan s 8 tenkova pravcem D. Čaglić – D. Subocka – Livađani na snage OG „Posavina“.

Na Pakrac i okolinu i dalje djeluju četnički minobacači, topništvo, VBR–i te snajperisti.

Pakrac, Lipik i Prekopakru nadlijeću avioni JA. Skoro redovito nadlijetanje helikoptera JA koji teroristima dostavljaju: opremu, hranu i nove vojne snage.

U Pakracu u napadnoj akciji na Gavrinicu pogiba Stjepan Lenče iz Prekopakre, a ranjeno je pet branitelja u Pakracu i tri u Prekopakri.

 

20. 12.

Neprijatelj pokušava, s nekoliko tenkova, napad na Pakrac iz smjera Kusonja. Topničko-minobacački napad na Pilanu, Prekopakru i Pakrac. Naše snage uzvratile vatrom iz VBR–ova po položajima četnika.

Fotografija: Filipovac u prosincu 1991. godine. Fotografija iz arhive Damira Palatinuša.

 

22. 12.

Napad na snage četnika u D. Čagliću i Kovačevcu Čaglićkom izvodi 1. br. ZNG. Glavne snage brigade ojačane tenkovskom satnijom napadaju na bojišnici G. Subocka – D. Subocka pravcem D. Subocka – D. Čaglić. Nakon dvosatne borbe i protunapada terorista iz pravca Rađenovca, snage 1. br. ZNG izmjestile su se na polazni položaj. Brigada je imala 3 poginula i 17 ranjenih boraca te dva oštećena tenka. Neprijatelj je imao 20 mrtvih i oko 50 ranjenih vojnika, te dva uništena tenka. U ovim borbama 151. br. HV zarobila je dva oficira iz sastava Prijedorske brigade. Borbe su nesmiljenom žestinom vođene i tijekom 23. i 24. prosinca, kada je nastupilo primirje.

Sljedeći dio teksta pripada kronologiji pisanoj do 22. 12. 1991. godine, ali je dopunjavan  saznanjima o podacima iz „SVJEDOČENJA VOJNIKA“  i saznanjima nakon  pregleda snimljenog materijala TV  Novi Sad iz Brusnika tih dana, te kasnije dobivenih podataka od MUP Policijska uprava Bjelovar, PS Daruvar i PS Pakrac.

Fotografija: Pakrac, listopad 1991.

 

Fotografija (slijeva): Drago Skalnik, Branka Skalnik, Marijan Ivanović, Željko Poliganović, Kruno Klaić, Nataša Svjetličić, Ivica Skalnik i Antun Oblak. Snimljeno 23. 12. 1991. godine u Prekopakri prije akcije za oslobođenje Kusonja i dijela Pakračkih vinograda. Fotografija iz arhive Drage Skalnika.

 

Fotografija: Zapovjedno mjesto 76. sb Pakrac u Prekopakri. Slijeva: vezisti - Željko Parag, Kruno Klaić, zapovjednik bataljuna Stipa Klasnić, medicinske sestre - Branka Skalnik i Nataša Svjetličić. Badnjak 1991. godine. Snimio Drago Skalnik, zamjenik zapovjednika bataljuna poslije pogibije Kulhavi  Marijana Foke.

 

25. 12. – 29. 12. 1991.

Nakon uspješnih akcija na Papuku, 24. prosinca 1991., 127. virovitička brigada oslobađa Donje, Srednje i Gornje Grahovljane, 4. badljevačka satnija 76. pakračkog bataljuna i postrojba MUP-a iz Poljane te 1. satnija 1.varaždinske bojne 104. brigade oslobađaju selo Derezu. Dana 25. prosinca 1991., oslobođena su sela Dragović, Španovica, Ožegovci i Tisovac, 26. prosinca oslobođeno je sjedište srpske pobune na pakračkom području, Bučje, u kojemu se nalazio zloglasni logor.

Na dan 24. 12.  jedinice HV: 76. samostalni pakrački bataljun, samostalna ludbreška bojna, 57. samostalni grubišnopoljski bataljun  i nekoliko satnija 104. varaždinske brigade poduzimaju akcije na oslobađanju Kusonja, pakračkih vinograda, Japage i Šeovice.  Tijekom akcije 28. 12. pogiba zapovjednik 104. varaždinske brigade Ivan Sokač i 7 vojnika te brigade. Kasnije se u akciju uključuju i snage 127. virovitičke brigade HV. Akcija u početku uspijeva, ali tada naše snage nemaju prave podatke o brojčanoj  premoći četnika i  dolasku novih snaga JA. Naime, tih dana domaćim teroristima i četnicima na područje Brusnika i Kraguja stigla je brojčano jaka jedinica JA iz Srbije

Ojačani vod četnika (oko 50 vojnika iz Srbije)  i domaći teroristi (oko 200 vojnika) već duže vrijeme imaju postavljenu obranu (zasjede) po dubini teritorija, od pakračkih vinograda do Kraguja, odnosno Brusnika. Njima se 26. 12. pridodaju snage jednog bataljuna JA (oko 650 vojnika). Isti bivaju raspoređeni na položaje od Gavrinice do početka Kusonja. U isto vrijeme na brdu Omanovac nalazi se komanda veće jedinice JA, vod vojne policije, vod veze, nekoliko tenkova T- 84, nekoliko oklopnih vozila i više haubica većeg dometa, a u podršci imaju značajno topništvo u D. Čagliću i Subockoj, te veći broj pješaštva. Neprijatelji stabiliziraju obranu, dobivaju još dodatne snage i prelaze u kontranapad.        

Hrvatske snage morale su odustati od daljnje akcije prema Šeovici i Japagi te se povlače  na početne položaje.

Virovitička 127. brigada (dio brigade) pokušava zauzeti Brusnik 29. 12., ali u tome nema uspjeha. Prilikom tog pokušaja poginuo je zamjenik zapovjednika bojne Vinko Belobrk i još 11 pripadnika 127. brigade.

 Istog dana 29. 12. slijedi nova akcija hrvatskih snaga u oslobađanju sjevernog dijela pakračkih vinograda radi strateškog položaja u nadziranju Kraguja i Brusnika.

U akciji sudjeluju 55. samostalni bataljun Bjelovar i diverzantska satnija iz Bjelovara  vođeni s nekoliko pakračkih bojovnika. Zbog postavljene jednostrane zasjede četnika akcija ne uspijeva. U  akciju se uključuju dodatne snage 55. bataljuna predvođene zamjenikom zapovjednika pakračkog bataljuna Kulhavi Marjanom Fokom, koji predvodi bataljunsku izvidnicu. Izvidnica upada u dvostranu zasjedu četnika i u žestokom okršaju pogiba šest pripadnika HV-a, a među njima i Marijan Kulhavi Foka.

Teroristima ubrzo dolaze nove veće snage i hrvatski branitelji se moraju  povlačiti na položaje u Pakracu.

Ova akcija hrvatskih snaga, poznata pod imenom „Alfa“ nije u potpunosti uspjela. Tijekom akcije hrvatske snage imale su 35 poginulih i 62 ranjena vojnika.

Iz sastava 76. samostalnog bataljuna Pakrac poginuli su: zamjenik  zapovjednika bataljuna Marijan Kulhavi Foka , Željko Škrlin i još petero vojnika te 38 ranjenih.

 

SVJEDOČENJE VOJNIKA

„P. S.  od majke Lj. P. r. Z. rođen je 1969. g. u Pakracu. Završio pet razreda osnovne škole. Po nacionalnosti Hrvat, neoženjen, ne kažnjavan, vojni rok odslužio, VES pješadija.

Na odsluženje vojnog roka otišao je 18. 3. 1991. g. u Titovu Mitrovicu, 23. 12. 1991. g. premješten u Titovo Užice odakle je preko Doboja do Banja Luke upućen prema Pakracu u selo Kraguj. U Kraguj je stigao sa svojim bataljunom 26. 12. 1991. g. u 16 sati.

Bataljun je bio pod zapovjedništvom kapetana I. klase Milić (ime nepoznato), zapovjednik I. čete je kapetan Đurković, komandir I. voda I. čete poručnik Đorić, II. voda poručnik Pandžić Suad, III. voda vodnik Rajković i protuoklopnog voda poručnik Ivanković.

III. četa tog bataljuna bila je stacionirana na Brusniku, a II. četa na pravcu od Gavrinice prema Kusonjama.

Na Omanovcu je bila komanda na čelu s potpukovnikom Čolićem i potpukovnikom Bosancem, te majorom Radojčićem, pri komandi je bio i jedan vod vojne policije, te centar veze.

Kada je bataljun 26. 12. 1991. g. stigao u Kraguj tamo su zatekli četničku formaciju u jačini jednog voda. Njihov komandir bio je Bogdanović iz Rume (ime njegovog sina je Damir).

28. 12. 1991. g. bataljun je dobio naredbu za napad prema Pakracu koji je počeo po dolasku 2 tenka T – 84 i jednog oklopnog transportera za izvlačenje ranjenika. Artiljerijska priprema je izvršena sa 6 minobacača od 120. mm i sa 6 minobacača od 82 mm, te haubicama s Omanovca. Pri napadu tenkovi su išli naprijed, a u podršci je bila I. četa.

Napad je počeo negdje oko 9 sati toga dana, a do Gavrinice kao krajnje točke stiglo se oko 16 sati.

Prije nego se krenulo iz Kraguja još 27. 12. 1991. g. stradalo je 5 vojnika od minobacačke vatre HV.

Osim toga prije samog početka napada stradala su još trojica iz izviđačke grupe, a po završenom napadu obaviješteni smo da je bilo više „ lakše ranjenih“.

Do primirja 3. 1. 1992. g. držali smo sami položaj na Gavrinici, a od tada su nam se pridružili i dobrovoljci, većinom iz Pakraca, a i inače iz ovog kraja. Među njima sam tako prepoznao Blagojevića iz Blagorodovca, P. T. iz Imsovca, iz Trojeglave je bio pripadnik vojne policije po imenu Stevo, a iz Daruvara na haubicama je bio, nisam siguran da li mu je ime Darko ili Damir. Na prvoj barikadi bili su uglavnom Pakračani, koji su se odzivali po nadimcima: Cigo, Suža, Mune … Među dobrovoljcima je bio mladić oko 18 godina koji još nije odslužio vojni rok i kojem ne znam ime, ali se pričalo da je bio omladinski prvak Hrvatske u gađanju s puškom, te je zapravo njegovim dolaskom započeo snajperski rat, a tim što su se njemu pridružili još dvadesetak dobrovoljaca sa snajperima. Za ovog mladića rečeno je da je ubio jako puno „ustaša“.

Negdje u 2. ili 3. mjesecu s našeg položaja pobjegli su vojnici P. D. iz Daruvara i jedan vojnik iz Varaždina, ne znam mu ime. Tim povodom vojska nas je obavijestila da su te prebjege ustaše uhvatili i izmasakrirali i ubili, što mi zapravo nismo povjerovali.

Poslije 25. 3. 1992. g. moj vod je povučen s prve linije na barikadi kod Gavrinice na položaj kod prve čete, a bili smo smješteni po kućama oko 150 metara od puta prema Japagi, a na cesti prema Kraguju. Drugi vod je bio na brdu iznad crkve, a na putu kraj šume, gdje su se spajali s drugom četom. Prvi vod je bio iznad nas (oko 100 m) u nekim kućama i vikendicama. Moj treći vod na prvoj liniji su zamijenili dobrovoljci, njih oko 40 ljudi. Oni su smješteni u drugoj i trećoj kući od prve barikade na Gavrinici. Glavni zapovjednik potpukovnik Čolić je rekao da ćemo 10. 4. 1992. g. krenuti u napad s ciljem da osvojimo Prekopakru, Pakrac, Kusonje, Derezu i sve do Badljevine.

Naprijed su trebali ići dobrovoljci jačine jednog bataljuna (oko 550 – 650 ljudi), a vojska je sa svojim bataljunom trebala biti za podršku i pojačanje. Plan je bio da se izvrši artiljerijska priprema napada uz podršku avijacije. Također se očekivalo i pojačanje u tenkovima koji su trebali doći iz Banja Luke.

Na tu naredbu se pobunio komandant bataljuna kapetan I. klase Milić, rekavši da vojska neće u tome učestvovati, odnosno da može, ali samo preko njega mrtvog. Milić je bio smijenjen i zatvoren, a zamijenio ga je major Kolarov, te je preuzeo komandu bataljuna. U napad se nije krenulo prema planu potpukovnika Čolića. Vojska bataljuna također se pobunila tražeći smjenu s položaja do 18. 4. 1992. g. Komandiri četa su poslije konzultacija na Omanovcu, obećali da će smjena biti izvršena između 18. – 25. 4. 1992. g..

Pušten sam iz vojske 15. 4. 1992. g. s još trideset ljudi iz bataljuna, od toga 7 Hrvata i 23 Makedonca.

Toga dana smo kamionom krenuli za Banja Luku, a s nama je išao bataljunski evidentičar stariji vodnik I klase Žarković Dragan iz Titove Mitrovice. Kada smo dobili papire da smo slobodni krenuli smo autobusom iz Banja Luke prema Zagrebu, ali nas je dva puta civilna policija skidala s autobusa i vraćala u Banja Luku „mali logor“. Tek posredstvom međunarodnog Crvenog križa uspjeli smo prijeći u Hrvatsku kod Novske. S mnom su prešli još K. M. iz Ludbrega, K. I. iz Gornje Stubice i K. V. iz Popovače.

Za preostalu trojicu Hrvata koji su također otpušteni iz JNA ne znam kako su prošli, dok za Makedonce znam da su avionom prebačeni u Beograd.

Prije nego smo pušteni u Banja Luci nam je vojska ponudila da se aktiviramo s činom vodnika i da se borimo za srpsku vojsku. Istovremeno su nas zastrašivali s tim da će nas HV zatvoriti najmanje pet godina zatvora i da za to nemamo razloga da se vraćamo. Kada smo ih uvjerili da se mi ipak želimo vratiti kući onda su nam naložili da ne smijemo pristupiti HV i da ne smijemo odati položaje i raspored JA na području Pakraca. „

Ovo viđenje pakračkog bojišta, čiji dio se nalazio na neprijateljskoj strani, je podosta zanimljivo. Međutim, zasigurno da to i nije potpuno stanje, jer subjekt iz ovog svjedočenja je običan vojnik, i sigurno nije imao pravi, niti potpuni uvid u jačinu terorističkih snaga, niti pravi raspored svih snaga terorista, ali atmosferu među vojnicima te njihovu osposobljenost sigurno je znao. On je poznavao stanje bataljuna JA čiji je bio pripadnik, ali na bojišnici oko Pakraca neprijatelj je imao još nekoliko borbenih jedinica s preko 2000 vojnika.

Fotografija: Pakrački branitelji nakon ratnih godina 1991./92. uz „Bljesak“ s  „Olujom“ stigli i do Save 1995. godine. Fotografija iz arhive Vite Juranovića.

 

Kronologija je pisana tijekom ratnih zbivanja, a korigirana i dopunjavanja raznim podacima tijekom 1992. / 1993. godine.

Za pisanje ove kronologije svojim saznanjima,  informacijama i fotografijama pridonijeli su hrvatski branitelji: Marijan Kulhavi Foka (poginuo), Franjo Sarvaš Buha (poginuo), Drago Skalnik, Dragutin Barberić, Zvonko Novokmet, Dragutin Kralj, Vito Juranović, Zdenko Skalnik, Boro Božić,  Vinko Dolić, Tonko Adžijević, Siniša Karačić, Ivo Andrek Serafin iz Kutine, Antun Živoder iz Bjelovara te dr. sc. Jiří Cmunda Roupec, urednik novina ROVNOST, Brno, Republika Češka.

 

Daruvar, listopad 2020.

Siniša Njegovan Stárek

 

 

 

 


DP lokalni izbori 640x250 Lneniček