Delfin 2022
Delfin 2022
Radio Daruvar 2
PRIČE I HUMORESKE S OBALE PAKRE

Strahijade: Pakrački korzo

03.08.2022. 09:47 | 1403 pregleda | Kolumne

Piše:
Siniša Njegovan Starek

 

 

Sud javnosti

Sud javnog mnijenja, ili sud javnosti, vrlo je teško izbjeći. Ali što ćete čuti, to  nikada nije jasno. Uglavnom, čuti će te podosta drugačiju verziju zbivanja od onoga što se odista dogodilo. Verziju, ne stvarnog stanja tijeka događanja, već onu koja kola  javnošću, vašim okružjem. Dovoljno je, da samo jedan sudionik u stvaranju određenog javnog mnijenja, doda ili okrene mali detalj, i događaj pričom sudionika mijenja svoj stvaran tijek kojim je nastajao, promjeni svoju stvarnost i postaje nestvaran, odnosno postane izmišljotina, a prima se kao da je stvarnost, stvaran istinski događaj. No, sudionici u stvaranju suda javnosti, nisu toga ni svjesni, kako ustvari ne govore istinu, nego izmišljenu verziju nekog događaja, događaja koji se tako nije niti dogodio. Vjerovati tomu ili ne vjerovati, izaberite sami! Takovo stvaranje mišljenja javnog mnijenja naročito se  događa poslije velikih događaja ili ratova.

Za ovu priču, koju ću vam ispričati, odista se ne zna jeli to priča iz prve ruke (prva verzija događaja) ili iz druge ruke, možda iz tko zna koje, ali zasigurno se zna kako je ta priča proizvod javnog mnijenja tadašnjeg Pakraca. Možda je ta priča potpuna istina ili istinita priča ili pak, možda, samo lijepa priča „umotana u prozirni bijeli celofan“ nestvarne stvarnosti! No, to ni nije bitno kakva je priča, bitan je događaj koji se odista dogodio u Pakracu, na pakračkom korzu, tamo negdje u ljeti krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća. Tada sam i sam bio na tom korzu, lijepom pakračkom korzu, ali shvatit će te, da je pred početak, ove cjelokupne priče o  pakračkom korzu, koju ću vam kazivati, prošao  bez mene, jer sam tada bio premlad, možda dvije godine star, i pred početka ove priče o Korzu, zasigurno se ne bih sjećao.  Događaje prije Korza  ne bih ni pamtio, pa čak da sam u njima i sudjelovao.  U tim događajima nisam sudjelovao, ali znam tko je sudjelovao, i tko je priču stvorio, tko je svoje mišljenje prosuo lijepim pakračkim ulicama. Sve to zajedno, stvorila je  – pakračka javnost – tadašnji Pakračani.      

 

Fotografija: Glavna pakračka ulica u kojoj je nekada bio popularni „ korzo“. Fotografija u vlasništvu Muzeja grada Pakraca.

 

Blagajnik

Jedino pakračko poljoprivredno poduzeće, ili bolje rečeno,  poljoprivredna zadruga, posluje kao sve takove zadruge u ondašnje vrijeme, tj. vrijeme poslije II. svjetskog rata. Kao i sve druge zadruge ima direktora ili upravitelja, ponekog službenika, skladištara, blagajnika, nekoliko desetina radnika (ne baš nužno sve to), ali i to je dosta  radnih ljudi i službenika za ovu priču. Ustvari, za ovu priču  bitan je samo blagajnik.

Blagajnik u toj zadruzi bio je mlad, srednje obrazovan čovjek, ustvari, bio je on student na fakultetu ekonomije, studirao je već treću godinu, i dobro mu je išao studij. No, zaljubio se u jednu mladu damu koja se bavila „najstarijim zanatom na svijetu“. Kako je student bio sin poznate i cijenjene begovske sarajevske obitelji – begovska sarajevska obitelj ne želi ni čuti za tu sramotnu vezu i odriče se svog zabludjelog sina. Zabludjeli sin ipak je vrlo uporan u svojoj ljubavi, oženi mladu lijepu damu „poklonicu najstarijeg zanata na svijetu“ i eto njih u Pakracu. Zašto baš u Pakracu? Pa tražio se blagajnik u poljoprivrednoj zadruzi u Pakracu, a  eto  i puke slučajnosti mlada lijepa dama je rodom iz  Prekopakre, i u upravo o njoj su kolale takove priče po Prekopakri!

Blagajnik je svoj posao zaista vrlo ustrajno, precizno i pošteno radio, ali jednog četvrtka, kada je u Pakracu sajmeni dan… oprostite, o tome  valja ipak nešto više kazati.

 

Četvrtak u Pakracu

Tamo davno je za Pakrac  sajmenim danom odabran četvrti dan u tjednu ili četvrtak. Na taj dan, sajmeni dan, Pakrac je bio pun ljudi iz okolnih sela, ali i bližih gradova, a posebice Lipika. Neki od njih su bili trgovci, neki prodavači, neki kupci, a neki samo znatiželjnici koji su htjeli  biti viđeni ili da oni nekoga vide u gradu. Ulice su bile pune ljudi, koji bi se uglavnom sjatili na „zelenoj“ tržnici u samom gradu, odmah iza upravne općinske zgrade ili na stočnoj tržnici na Gavrinici. Na toj stočnoj tržnici kolao je novac iz ruke u ruku prodavača i kupaca. Uglavnom su stoku prodavali seljaci, a kupovali isto seljaci ili mudri prekupci, ali i predstavnici poljoprivredne zadruge iz Pakraca. Cijeli sajmeni prostor odisao je raznim mirisima, ali najviše prodavača i kupaca okupljalo se oko mirisa pečenja – janjećeg, prasećeg ili mirisa raznih peka i raznovrsnih kobasica.  Najuporniji posjetitelji tog mirisnog područja bili su pakrački političari, razni inspektori, direktori svih pakračkih poduzeća, obrtnici, milicajci, ali i blagajnici tih poduzeća. Dakako, svatko od njih imao je svoje vrijeme, svoje mjesto, svog pečenjara, a poneko od njih bi poveo sobom i svoju lijepu pratilju. Tako je i blagajnik poljoprivredne zadruge iz Pakraca redovito posjećivao znameniti pakrački stočni sajam i njegove blagodati.

Ali, tog jednog četvrtka, pakračkog sajmenog dana, negdje za vrijeme gableca, blagajnik  lijepo složi sve svoje papire i dokumente na radnom stolu i napusti svoju kancelariju. Taj dan nisu ga  vidjeli na Gavrinici, kod šatora s pečenom janjetinom, ali niti bilo gdje drugdje na sajmu, niti u samo gradu. Nitko ga nije vidio niti sutra, niti preksutra, i nisu ga više  vidjeli tih dana. Blagajnik kao da je u „zemlju propao“. Nigdje ga nema. Nije se vratio u Zadrugu ni nakon nekoliko dana, ni nakon nekoliko mjeseci. Blagajnik je nestao, a jesu li nestali i novci poljoprivredne zadruge? Ovo prvo je bilo jako vidljivo. Nema blagajnika, a ovo drugo, novci…e, to je ostalo zauvijek nepoznato. Svi su znali da su imali blagajnika, ali nitko nije pravo znao jesu li imali i novca. Ono čega imate, to može nestati, ali ako ne znate što imate – to baš i ne može nestati. Uglavnom, nakon nepune tri godine, kako je nestao blagajnik, nestala je i poljoprivredna zadruga u Pakracu.

Tadašnja pakračka javnost našla je novu temu i nitko više nije spominjao niti poljoprivrednu zadrugu niti nestalog njihovog blagajnika. Je li to bio početak tajkunizacije u tadašnjoj Jugoslaviji, a usavršen  u lijepoj nam našoj  Hrvatskoj, to je teško kazati, ali lako je kazati nastavak priče o blagajniku poljoprivredne zadruge.

 

Pakrački korzo

Pakrački korzo bio je zaista lijepi i zanimljivi svakodnevni događaj. Odvijao se skoro cijele godine, dakako za lijepa vremena. Sudionici korza, šetači, već bi poslije 18.00 sati kretali svojim uobičajenim ritmom i uobičajenom turom, gore dolje, odnosno istok zapad glavnom pakračkom ulicom. Šetači bi se kretali od kuće „Grgurić“ (sada je više nema u Pakracu, iako je bila jedna od najljepših pakračkih zgrada), pa prema starom muzeju, odnosno danas preko puta mu današnjem Muzeju grada Pakraca, a tada Đačkom domu srednje škole u gradu. Tu je bila „okretnica“, pa bi se šetači vraćali nazad do kuće Grgurić, gdje bi se zatim okrenuli, pa nazad do Đačkog doma i tako dok su htjeli, odnosno dok je nekoga bilo na korzu. Takova šetnja trajala bi od 18.00 sati, ili nešto kasnije, ovisilo je o godišnjoj dobi, pa do 22.00 sata u ljetnim danima. Šetači su većinom bili mladi ljudi, bilo je i starijih, ali uglavnom je to bila starija školska mladež osnovne škole u Pakracu, srednjih škola iz Pakraca ili mladi radnici, odnosno najviše učenika Učiteljske škole u Pakracu, kasnije i Gimnazije i Pedagoške akademije.

 

Fotografija: Učenici osmih razreda osnovne škole u Pakracu bili su vjerni šetači na pakračkom korzu.  Snimljeno 1960. godine. Fotografija u vlasništvu Ankice Drahnik udane Kovačić iz Novske. Ankica je u bijelo haljini sa tamnijim kockicama, a s desna, poslije nje je Đurđica Ražov udana Vicković. Druga  s desna je Mirna Radišić, a treća (bijela suknja) je Verica Plaščak. Prva s lijeva (bijela vesta) je Radmila Pavlović.  U zadnjem redu, u sredini, je Ljudevit Vadjon, svjetlije kose, koji sada živi u Zagrebu.  Uglavnom, na slici su članovi Literarne grupe OŠ Pakrac. Nažalost većinu članova te grupe ne prepoznajem, pa zato i nisam napisao ostala imena.

Najviše  šetača bilo bi subotom i nedjeljom. Uglavnom bi zajedno šetali po troje i četvero pa i više mlađih osoba, a tak zaljubljeni parovi šetali bi sami.

 

Fotografija: Drugi dio pakračkog korza – od „Mirićeve zgrade (desno s natpisom „ Vjesnik“) pa prema Đačkome domu.

 

Potjera po korzu

 I tako, jednog lijepog dana, subota je bila,  na  korzo su dolazili prvi šetači. Ali, prije njih na korzu se pojavio Đuro. Znam da ne znate tko je ili što je Đuro, ali valja pojasniti kako je Đuro ime, koje je Strahimir Bosnić ili Straho, nastavnik glazbe u Pakracu, dao svom omiljenom autu, odnosno Zastavi 750 ili ti „Fići“ . Doduše, nije se smjelo voziti automobilom tom ulicom, odnosno korzom poslije 18.00 sati, ali  Straho je došao nešto prije 18.00 sati. Straho  nije bio sam u autu. S njim u autu je i nestali blagajnik bivše poljoprivredne zadruge Pakrac, te još jedno malo jato od pet velikih debelih pura.

Straho i blagajnik su nešto žedni i valjalo bi utažiti žeđ u gostioni „K lovcu“, koja je na početku korza. Straho, vrsni pakrački kompozitor, glazbenik, nogometaš i nenadmašni šaljivac i vic maher u to je vrijeme volio izvrsnu graševinu iz pakračkih vinograda, a ista se točila nepatvorena jedino u gostionici „K lovcu“. Straho želi počastiti blagajnika izvrsnom pakračkom graševinom, jer blagajnik,  koji se nakon 25 godina egzila pojavio u Pakracu, nije tih 25 godina popio ni kapi nadaleko poznate pakračke graševine.

Dok Straho i blagajnik popiju prvu rundu nepatvorene izvrsne graševine, valjalo bi kazati nešto o tih „izgubljenih“ 25 godina odbjeglog blagajnika bez pakračke graševine.

Blagajnik nije pobjegao u Bosnu, iako je iz Bosne, kao i ovi naši mnogi današnji tajkuni, jer u Bosni, lijepo narodski  rečeno, blagajnik je „usrao i šefa i stanicu i 20 metara pruge“, a i begovi, njegovi begovi, baš tako lako ne zaboravljaju na njegove grijehe, pa se bivši blagajnik poljoprivredne  zadruge Pakrac, vratio iz Brazila ili Argentine, a možda iz Perua, u Pakrac. Pričalo se po Pakracu kako se tamo obogatio prometom umjetnina i zlata. Odbjegli blagajnik se po povratku nastanio u Prekopakri, i uvijek bi u otmjenom odjelu s gaučo čizmama šetao po Prekopakri. Zainteresiranima je znao često pričati priče o svom boravku u Brazilu i o svojim poznanstvima u Brazilu. Jedna takova priča je bila i o tada najboljem svjetskom nogometašu Edsonu Arantesu do Nascimentu Peléu. Blagajnik je tvrdio kako je nekoliko puta bio s Peléom, i kako Pelé nije volio taj nadimak, jer on u prijevodu na hrvatski znači „ krmeljivac“.  No, ne znam je li to riječ u nekakvom lokalnom narječju, nisam provjeravao, ali tako je blagajnik pričao zainteresiranim Prekopakranima. Inače, riječ pelé je portugalskog podrijetla, a prevedena na hrvatski znači  - koža, krzno.

Kako je blagajnik podosta toga u Brazilu i Argentini naučio od kulinarskih vještina, a dosta je toga znao i iz bosanske kuhinje, ponudi blagajnik NK „Hajduku „ Pakrac“  da vodi njihovu gostionicu kod igrališta Uroševac u Pakracu. Gostionica se zvala „Sport“, a zbog izvrsne blagajnikove kuhinje i raznih: bosanskih, brazilskih i argentinskih specijaliteta, gostionica je bila neprekidno prepuna gostiju. Zalazili su tamo uglavnom viđeniji pakrački političari, kartaši, trgovački putnici, sportaši, a prije svih bogati pakrački direktori na izvrsne: ćevape, pljeskavice, bifteke, pureće knedle (to doduše ne znam što je, ali nema veze, no bitno je za ovu priču), pečenu janjetinu na brazilski i bosanski način i još podosta pravih poslastica.

Blagajnik je zamolio Strahu da mu preveze kupljene pure namijenjene za pureće knedle kući u Prekopakru. No, ne idu izravno na brdo u Prekopakru, već usput , nešto prije 18.00 sati parkiraju pred gostionicom na korzu, i eto ti njih u kultnoj gostioni. Pure su zatvorene u „Đuri“ na zadnjim sjedištima, a „Đuro“  je na korzu.

Straho i blagajnik  su u gostioni, i dok su se oni u gostioni častili  graševinom, netko od šetača nehotice otvara vrata auta. Kako su se zavezane pure odvezale, nikada nije utvrđeno, ali pure su nahrupile na poluotvorena vrata auta, poiskakale van iz auta i dale se u šetnju korzom. Doduše nešto su bile brže od ostalih šetača i za čas ih je bio pun korzo.

Straho i blagajnik naglo ostavljaju treću ne ispijenu rundu vrsne graševine i daju se u šetnju, odnosno trk za purama. Ubrzo se ekipi za potjeru pura pridružuje i velika ekipa mladih šetača s korza. No, pure su brze, a šetači nikako da se dogovore tko hvata koju puru. Sve u svemu, bilo je jako lijepo gledati trku pura i puro – lovaca , slušati klepetanje  krila, žensku viku i ciku, glasanje pura i psovanje blagajnika zbog pitke pakračke graševine, bez koje je izdržao 25 godina, a sada mu je baš pravo prisjela. Nakon višesatne potjere po pakračkom korzu i okolnim ulicama, skupe Straho i blagajnik odbjegle pure. Ponovo ih svežu, sada za kaznu s dvostrukom špagom, i zaključaju sva vrata „Đure“ i vratiše se na korzo „K lovcu“. No, sada nisu sami u gostioni. Gostiona je prepuna puro-lovaca s korza u Pakracu. Tko je sve bio puro-lovac, tko je častio spretne lovce na pure sa pakračkog korza, nikada se nije doznalo. Pakračko javno mnijenje, ni do danas nije usuglasilo svoje viđenje, pa vam se ne može reći prava istina o spretnim puro-lovcima niti o utrošenom novcu za puro - lov. Takvo vam je to javno mnijenje! Ponekad nedovoljno obaviješteno.

 

Daruvar, 21. lipanj 2021.                                 Siniša  Njegovan Stárek 

 

ARHIVA:

Dirigent

Radničko odmaralište na Krku

Straho i direktor "Budućnosti" Pakrac

"Strahijade": Straho i Yamaha

Filipovačka ciglana i ciglari iz Ploštine (II. dio)

Filipovačka ciglana i ciglari iz Ploštine (I. dio)

Kavaliri s crvenom ružom

Urar Štefo iz glavne ulice

Osmoškolci iz Prekopakre/Pakrac - Beirut via Ljubljana

Pakrački dekret

Trenk, Laudon i panduri (4.)

Barun Franjo Trenk i panduri (3.)

Barun Franjo Trenk i Pakrac (2.)

Barun Franjo Trenk u Pakracu i Požegi (1.)

Sokolska društva: Previranje i raskol

Sokoli i politika

Pakračka sokolska društva: "Hrvat tko je - Sokol da je!"

Pakračka sokolska društva: Sokoli i Aquae Balissae

Oslobađanje Lipika - svjedočenje vojnika

Pravda je ponekad kao paučina – propušta ptice, a zadržava komarce

MOJI POSLJEDNJI DANI U PAKRAČKOJ BOLNICI: Sjećanja mr. ing. Đurđice Vicković

Pakrački vatrogasci (III. dio)

Pakrački vatrogasci (II. dio)

Pakrački vatrogasci (I. dio)

Doseljavanje Čeha na područje bivše Općine Pakrac (II. dio)

Doseljavanje Čeha na područje bivše Općine Pakrac (I. dio)

Gradnja željezničke pruge Barč - Daruvar - Pakrac (II. dio)

Gradnja željezničke pruge Barč - Daruvar - Pakrac (I. dio)

Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Stradanje i spašavanje knjižnice u Pakracu (2.)

Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Stradanje i spašavanje knjižnice u Pakracu (1.)

Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Rimski nadgrobni spomenici iz Kusonja i Brusnika

Dva romana, Martin Kukučin - Peter Štrelinger

Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Ogranak Matice hrvatske, Pakrac

Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti


LIRA ispod članka
https://www.rsuripsumoharjo.com/slot-gacor/https://enfermeriadermatologica.org/slot-deposit-dana/gacor88https://enfermeriadermatologica.org/slot-deposit-pulsa/